Vive Zene Dortmund - Tuzla/BiH
	Terapijski centar za zene i djecu

[  kontakt  ]

[  Download area  ]

[  foto  ]

U Dortmundu osnovano udruzenje VIVE ZENE e.V. (Zene zivite!) humanitarno radi od 1993 godine u gradu Tuzla, Bosni i Hercegovini i okolini.

Mi smo u Tuzli izgradili terapijski centar u kome se nudi psihosocijalno savjetovanje i terapiju za od rata traumatizovane zene i djecu.

Morale su se najprije nauciti smijati...

Projekat je u 1994 i 1995 godini najprije bio okrenut kriznoj intervenciji. Nase sticenice i njihova djeca su bili u koncentracionim logorima. Bili su zlostavljani i silovani, gledali su zlostavljanje, paljenje i smrt svojih porodicnih clanova, odvodili su ih, vidjele su kako gore njihova sela i bile su godinama u bijekstvu.

M. iz srebrenice prica o pokolju nad njenim clanovima porodice, o mucenju u toku bijega, da su je srpski vojnici prisilili da se odluci koje od svoje dvoje djece zeli da spasi, da je se protiv svoje mjesec dana stare kcerke odlucila za sina tri godine stara, zato sto, kako kaze, nije mogla oboje ponijeti. Ta muka. Ona ne zna kako je na kraju u transport za Tuzlu stigla, oboje djece kod nje. Ona ne zna sta je morala za to da ucini. Bilo je strasno. Ali ona je mogla o tome pricati zahvaljujuci terapeutskoj podrsci od VIVE ZENE .

I vecina djece su tesko traumatizovani. Izgubili su clanove svoje porodice. Svoju domovinu i svoje djetinjstvo. Bili su prisiljeni, pored preradivanja uvijek ponovo nadolazecih slika strahota, godine u razvoju da preskoce. Posebnu tezinu cinila je Trauma njihovih majki za djecu. Majke su zbog svoje licne traumatizacije cesto bespomocne prema svojoj djeci ili i agresivne.

Od 1996 do 1999 mogli smo terapiju u pravom smislu nuditi: preradivanje dozivljenog, integracija u licnost, rehabilitacija. Tako smo postigli da su se zene psihicki stabilizovale i da su se mogle pripremiti za jednu novu zivotnu realnost, sto je posebno kod ratnih udovica sadrzavalo osnazivanje autonomije i samostalnosti, kao i podrzavanje volje za samopomoc. Djeci je omoguceno kroz projekat reintegracija u skoli i majkama omoguceno da se skoluju i doskolovavaju.

Terapija sa djecom

U nasem radu smo postali svjedoci i toga da se daytonski sporazum sa slepanjem sprovodi. Oruzja miruju, ali jos cekamo na mir. Konflikti se dalje raspaljuju. Mrznju je tesko prevazici.

Mi stojimo pred pitanjem sta ce se sa nasim zenama i djecom, koje po volji politicara trebaju da napuste Tuzlu, ali ne znaju kuda, desiti. Te zene i djeca su kod nas nasle sigurnost. Imaju jedno mjesto, krov nad glavom, imaju da jedu, da se obuku, medicinsku i terapeutsku podrsku. Bolje im je nego drugim izbjeglicama. Mogle su se odmoriti, udahnuti zraka. Sītoga ne mozemo dopustiti da zene i djecu ostavimo na nesigurnom. Nasi dosadasnji cjelokupni trud da zene i djecu dovedemo do toga da zive "normalan zivot" postali bi besmisleni.

"Ne mogu se vise vratiti - strah me je"

Nase zene, vecina ich je iz Srebrenice, dozivljavaju kroz exhumacije masovnih grobnica, da su im sinovi, da su im muzevi i drugi clanovi porodice ubijeni. One nisu u stanju da se vrate u danas od Srba dominirane predjele. Integrisati ovu realnost u dozivljenu Traumu je jedna od glavnih tema u 2000-toj godini.

... ciljevi i perspektive